In a moment of silence all our dreams come falling down....

19.02.2008., utorak

Sad But True...


Nedavno mi je legica poslala jedan tekst što ga je napisala sastavljajući svoja razmišljanja, neke probleme... A ja sam shvatio da se tako nešto događa dosta često, da se događa svima... I da se moramo nosit s tim jednostavno...
Uglavnom, ocjenite sami. Tekst ide ovako:

"Bilo je to prije 3-4 godine kad smo si postale jako dobre.Sve je izgledalo ne samo savršeno,nego presavršeno.Naravno,to je bio samo početak kao i svaki drugi početak.Tih prvih dana sam mislila da je to previše dobro da bi bilo istinito.Slagale smo se u svačemu.Bila mi je kao sestra koju nemam,ali sam je oduvjek željela.

U njoj sam pronašla osobu sličnu sebi. Osobu za koju sam vjerovala da ne postoji.Druženje s njom je bilo pravi užitak.Užitak za kojim sam letjela,radovala se....Podržavala me u svakom mom naumu pa makar i totalno besmislenom.Bila je neovisna o drugima,bila je posebna.Uvijek je imala zanimljive priče i komentare.Sprdala se na moj račun,meni to nije smetalo jer to, to je bio poseban način sprdnje.To je bila sprdnja koja te ne uvrijedi nego te digne s dna.Voljela sam te sprdnje.To bi me nekako oraspoložilo.Dani provedeni s njom su brzo prolazili.Nikad nebi gubili vrijeme.I nekako mi se činilo kao da će sve to trajati vječno.Što sve nismo zajedno prošle?! Ne znam jesam li bila u pravu kada sam mislila da će to vječno trajati?!Nakon 2 godine kad joj se počeo sviđati jedan lik,ja sam bila presretna kao i svo naše društvo.Svi smo ponajprije željeli njoj sreću jer je i zaslužuje.Kako su dani prolazili,ona se sve više mjenjala.Kao da je pokupila njegove osobine.Nama ostalima se to nije sviđalo jer smo je mi voljeli onakvu kakva je ona zapravo,a ne kao nečiju marionetu koja će poslije,kada je vlasnik bude napustio,izgubivši sve,vječno patiti.Meni se to nije sviđalo.Htjela sam to popraviti,ali mi baš i nije uspijevalo.Stanje se tada znatno pogoršavalo.

Nisam bila sigurna da li mi se to samo pričinjava ili je to istina.U početku sam mislila da mi se to samo pričinjava jer si to nikako nisam htjela uzeti kao istinu zato jer ta istina boli.Nakon mnogo pokušaja,mnogo truda,počinjala sam polako odustajat.Na njoj se vidjelo malo promjene,ali to nije bilo to,a ja sam postajala preumorna od svega toga jer sam tada skontala da u tim situacijama nisam bila ono što sam zapravo.Našla sam si svijet koji mi je odgovarao.

Svijet u kojemu nije bilo grozne istine koja te polako ubija,svijet u kojemu nije bilo nikoga osim mene.Druge ljude nisam htjela mješati u to.Uvjeravajući sebe da mi to odgovara,nastavila sam dalje i sve više tonula u neki bed.Himna moga tadašnjeg svijeta je bila:
I'm tired of being what you want me to be
Feeling so faithless
Last under the surface
I don't know what you're expecting of me
Put under the pressure
Of walking in your shoes...
Tako sam se osjećala.Ponekad skoro i zaplakala došavši do zadnja tri stiha.Jedina legica koja mi je ostala je druga naj legica koja je skontavši da sam ja u svom svijetu mislila da ne želim pričati s njom.Ona mi je tada bila jedina podrška.To se sve desilo nekako dolaskom ljeta kada sam mislila da će se sve vratiti na staro.Nedostajalo mi je staro društvo,stare zezancije kojima nikad nije bilo kraja.Tada se pojavio i mali tračak moje nade.Počela je pričati samnom.To mi je bilo super.Dogovori su taman počeli,opet su u igri bili naši zlatni planovi...Sve se činilo super,ali je to bila gadna varka koja se samo pokazivala pred našim društvom.Nakona što sam par puta shvatila da sam ispala naivna,prestala sam pokušavati vratiti sve na staro.Sada je bilo ono kako se ona ponaša prema meni,tako ću i ja prema njoj.Na neki način baš i nisam to htjela.Nisam htjela da se naljuti,ali me nešto u meni natjeralo na to. "


E sad, mene je to navelo na razmišljanje o prijateljstvu, jer se slično i meni jednom dogodilo... A volio bih čuti šta rijetki ljudi koji čitaju ovaj blog misle...

17.02.2008., nedjelja

First Born

Moj prvi post na mom prvom blogu u ovom glupom, nerazvijenom svijetu u kojem niko nikoga ne shvaća, u kojem svi gledaju svoju korist, kako da zabodu nekome nož u leđa, koji put ga okrenu i s guštom izvade da iskrvarimo na smrt...
Razlog postavljanja ovog bloga je prilično jednostavan - izražavanje općeg mišljenja ljudi oko nas, koje niko ne želi izreći na glas.
Jedna stvar je ljudima zajednička, i to je ona stvar koja u isto vrijeme povezuje i raskida prijatelje, a to je naivnost. Čista, neshvatljiva, glupa ljudska naivnost.
Ljudi su spremni povjerovati u sve, samo ako im se pravilno servira, na lijepom pladnju, od pravih ljudi... Ljudi kojima se vjeruje. A za svakoga od nas je jako jako malo ljudi kojima STVARNO možemo vjerovati...
Nakon svih razočaranja, pretrpljenih laži, pretvaranja, igara i igrica sa ljudskim emocijama, odlučio sam napraviti ovaj blog, u nadi da ću shvatit ljudske motive, razloge za takve stvari i da ću nekome pomoći u shvaćanju...jer sam sada u potpunosti izgubljen... Tražim smisao u ovoj maloj, okrutnoj igri koju zovemo životom...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.